 |
| Marina Bakarić, Delta |
Možda bih se trebao koncentrirati...
hm... trebao bih se barem probati koncentrirati...
Ma ne, nema šanse, mozak mi je u potpunosti van funkcije. Kako bi se reklo ne znam ni kako se zovem, a kamoli da
mogu primijeniti određenu trigonometrijsku funkciju u zadatku. Još sad i ovo
sunce bode u oči... kao da sam osumnjičeni za neki gadan zločin u sobi za
ispitivanje s onim ogromnim svjetlom.
Zašto se nisam sjetio spustiti
roletu?
Spustiti, ili ne spustiti – rekao
bi Hamlet. Ili možda ne bi?
Ipak, vani je tako lijep dan,
bilo bi stvarno šteta zamračiti sobu i trošiti struju. Da ne govorim da su mi
od tri žarulje dvije pregorile. Trebalo bi skoknut do Potoka u onaj dućan sa
žaruljama...
Probat ću spustiti rolete samo
toliko da mi ne smeta sunce, a opet da ne moram paliti svjetlo.
Bože, kako dobar pogled!
Živjeti na šesnaestom katu
može biti opasno. Pogotovo kad trigonometrija zove, a ti se pod isprikom
regulacije svjetlosnih efekata u sobi i približavanjem prozoru u svrhu
spuštanja ili pak dizanja rolete zagledaš van i po ne znam koji put otkriješ
kako je dobro imati Rijeku i cijeli Kvarner na dlanu.
Trigonometrija gubi...
Evo, neki lik se parkirao na Delti.
Ne razmišlja o mogućnosti da ga netko kome se nikako ne da baviti matematičkim
problemima upravo promatra. Krenuo je prema Korzu. Tko zna što mu je u planu?
Moglo bi biti stvarno svašta...
Kad mi ne bi bio kao mrav, sigurno bih ga odmah pročitao. Možda je neki slovojed pa ide u Palaču Modello po
zanimaciju za ostatak dana. Moguće da ne jede slova, al' nešto mora u svakom
slučaju, a sad je vrijeme ručku tako da može biti i to. Ma, možda čovjek jednostavno
jako voli Korzo pa mu dan nije potpun ako ga ne prođe.
Da sam ja sad tamo dolje, na
njegovom mjestu, najvjerojatnije bih, bez obzira na to što je bio glavni cilj
spuštanja u grad – naime, u Rijeci se sve spušta prema moru – otišao put Užarske ulice barem
škicnuti čime bih mogao upotpuniti svoju glazbenu kolekciju. Opcija da čovjek ne
posjeduje glazbenu kolekciju kod mene nekako ne postoji.
Onda bi najvjerojatnije
napravio jedan đir po Starom gradu i preko Koblerovog pa bi se ispod Gradske
ure „provukao“ na Korzo.
Da sam barem vani...
Volim ja biti doma, nije da ne
volim, ali... tako je lijep dan... Na Molo longu ima šetača. Da bar u
ponedjeljak nemam taj test... zvao bih nekoga da ide sa mnom popiti kavu negdje
uz more.
More, more... ne mogu
zamisliti da živim u gradu bez mora...
Mirno je i na njemu se zrcali
sunce. Do jučer je lijevala kiša i
divljalo je jugo, valovi su se prebacivali duž cijelog lukobrana, ribarnica i
cijela placa su bile poplavljene, kaos u prometu, pogotovo tamo uz Rivu boduli...
gradske baje su ponovno pune rastrganih kišobrana... Negdje sam pročitao da
stanovnici Rijeke za života prosječno promijene... hm... masu kišobrana! Moram
ponovno potražiti taj podatak.
Uglavnom, danas je okrenulo na
buru, nebo se razbistrilo, pojavilo se sunce i kao da se ništa od onoga jučer
nikad nije dogodilo. Klasična riječka meteorološka priča.
Kad god ovako gledam prema
gradu, obavezno mi za oko zapne Palača Adria. Uvijek sam volio tu zgradu. Ne bih
sad sa sigurnošću tvrdio je li to zbog toga što je tako naočita, velika i žuta, sa zanimljivim figurama na pročelju, ili
zato što je nekada tamo bila ljekarna u kojoj je radila moja mama pa me već i
sam pogled na tu zgradu podsjeća na vitaminske bombone s okusom jagoda ili
šumskog voća.
Iz tog najranijeg djetinjstva
također se sjećam kad sam s prabakom na balkonu gledao galebove. I danas su mi
zanimljivi. Ok, dosadni su i činjenica je i da su me probudili nebrojeno puta,
ali opet imaju i ono nešto.
Mogu letjeti uz more, iznad
Korza, raditi krugove oko visokih nebodera, a ako im se prohtije, mogu se časkom
zaletit i pod Učku. Ili na Učku!
Bilo bi interesantno da
postoji neko planinarsko društvo galebova. PDG!
Odlična ideja! Naslov u Novom listu bi bio „Članovi PDG-a osvojili Učku i
zasjeli na sam vrh. Kretali su se strmom dionicom od Medveje do Poklona.“
Nedostatak volje za
rješavanjem zadataka rađa fantastične ideje, šta ne da da?
Na
dvanaest sati mi je Cres, a na pola jedanaest Krk. Dva najveća otoka na Jadranu, jedan do
drugog, meni s prozora na dohvat ruke...
Što bih mogao još pogledati? Znam
da neću matematiku, iako mi se čini da bi ono trebao biti kosinus. Ma da su i
tri kosinusa, ja ću još malo ostati na prozoru.
Na sve što u testu ne budem
znao odgovor, mogao bih napisati jednostavno – Bo!
Još jedna vrhunska ideja!
Čini mi se da se jedan galeb
upravo zabio u prozor susjedne zgrade. Članovi PDG-a se valjda pripremaju za
neki planinarski pothvat! Uživanje u pogledu postaje opasno. Mislim da ću
zatvoriti prozor i vratiti se na posao.
Više i ne moram spuštati
rolete jer se pojavljuju neki oblaci.
Mogla bi opet kiša...
Lovro Šimek