 |
| Alina Bajčić |
Republika
Hrvatska. Grad Rijeka. „Grad koji teče“. Grad za koji svi govore da ga je
potrebno posjetiti. Radi kušanja, kako kažu, najbolje vode na svijetu. Možda i
zbog povijesti. Primjerice, nekadašnje Tvornice kakaa i čokolade, koja je bila i prva u Hrvatskoj. Ili možda zbog
Tvornice igraćih karata, koja se danas koristi u stambene svrhe.
Lina
je došla u Rijeku ne zbog čokolade ili karata, nego radi razgledavanja
dizalica. Tako je, dizalica. Zvuči čudno. No Lina je čula za poznate lučke
dizalice na internetu. Riječ koja joj je
upala u oko bila je „duga“. To je riječ koja je korištena za njihov opis. Kako
možeš dizalice opisati riječju „duga“?
Spakirala
je kofer, kupila kartu i iz Münchena avionom krenula za Rijeku. Došla je u
kasnim satima, iscrpljena. Sljedeće jutro ustala je iz kreveta čim je sunce
provirilo kroz prozor.
Odmah
se zaputila prema njima. Dobro, najprije se spremila te popila čuvenu vodu iz
špine. Iskreno… te dizalice bile su najveće razočaranje u životu. Zbog ovoga je
došla u Rijeku? To su samo obične dizalice. Kako one mogu biti poput duge?
Tužna, ljutita i razočarana, krenula je prema hotelu. Na putu natrag ugledala
je veliki zlatni plakat zalijepljen na prozor caffe bara. „Tvornica čokolade“. Pa zašto da ovo putovanje propadne?! Nazvala je taksi i krenula
prema Zvonimirovoj ulici.
Iako nije uspjela pronaći nekadašnju tvornicu za proizvodnju čokolade, na Google Mapsu otkrila je nekoliko poznatih stvari koje u Rijeci valja vidjeti. Saznala je, recimo, za Novi list. On je bio u blizini. Pa i
za brojne zanimljivosti u samome centru.
Opet
je odlučila čekati simpatičnog taksista s kojim se ranije vozila.
Ispitivala ga je o
znamenitostima, a on nije prestajao s pričom. Opisivao je mostove, fontane… Zašto
ne obići sve to da nadoknadi dizalice?!
Kada
se vraćala u hotel, vani je bio mrkli mrak. Jedino su ulične lampe
osvjetljavale ulicu. Odjednom je u daljini primijetila žarku žutu boju. Od
znatiželje potrčala je prema svjetlima. Našla se na rivi. Onu žarku žutu boju
stvarale su dizalice. One obične dizalice koje je danas vidjela stvarale su
nešto ovako lijepo. Žuta se boja promijenila u crvenu, zatim u ljubičastu,
plavu... Bilo je… predivno, čudesno, magično… Stvarale su takav doživljaj kao
da je duga točno ispred nje, kao da je može dotaknuti rukama.
Sada je
razumjela zašto je u onom članku na internetu upravo to i pisalo. Sada je
razumjela i zašto je Rijeku nužno posjetiti.
Ovo
nikada neće zaboraviti! Ostat će joj urezano u sjećanje… Rijeka, riječke špine
s najboljom vodom na svijetu, taksist koji ju je zabavljao da joj put brže prođe.
I najvažnije… dugina svjetla.
Tamara
Kovačević