 |
| Eva Šustar, Torpedo |
Radim kao morski biolog na Sveučilištu u Zagrebu.
Danas je
još jedan dugi dan u ovoj 1860. godini. Tu u Zagrebu već je započelo tužno,
kišno jesensko vrijeme. Nigdje nikoga…
Razmišljam o nekoj novoj pustolovini, lutam svojim mislima
i u njima se gubim. Odjednom tijek mojih misli prekinuo je snažan udarac vrata,
pomoćnik Toni žustro je ušao u moj ured.
„Gospodine!
Gospodine! Vijest! Bitna vijest!“ vikao je u panici moj pomoćnik.
„Toni,
smiri se i objasni mi što se događa“, obratio sam mu se smirenim glasom.
„Gospodine,
gospodine napra-napravili su oružje, torpedo!“
„Misliš,
podvodno oružje? Koje svojim nevidljivim morskim putem, samo jednim pogotkom
može uništiti cijeli brod?!“
„Da, da,
tako je, gospodine!“ Toni je još uvijek bio prestravljen, a sada i ja s njim.
Ovo je
uistinu strašna i prekrasna stvar u isto vrijeme.
Koliko
toga mogu otkriti i proučiti. Moram ići posjetiti Rijeku!
Odlazim
ushićen u Rijeku, želim što prije posjetiti taj moćni pomorski grad, želim
razaznati sve njegove tajne.
Da mi je
samo znati kakvi su tamo ljudi. Kakvi to intelektualci hodaju glavnim ulicama
grada, gdje žive svi ti savršeno usklađeni pametni ljudi?
Kada ću
stići tamo, mogu li požuriti nekim drugim sredstvom? Hoće li netko izumiti
kopneni torpedo koji će ići više od 130 km/h!
Odjednom…
začule su se snažne trube morskih kraljeva. Stigao sam. Evo me. Navire veličanstveni
grad na moru.
Stigao
sam u ovaj zanosni grad. Odmah moram pronaći to čudesno mjesto izuma.
Javit ću se staromu prijatelju Lukasu, koji živi baš tu blizu luke, on zasigurno
mora nešto znati. Lukas je stari i vrlo dobar županov prijatelj koji je
pristao surađivati sa mnom u svrhu znanosti.
Odlazim u
županove odaje i nadam se najboljemu te da ću ostvariti svoj cilj.
Mislio
sam da će izum torpeda od ruke Ivana Blaža Lupisa Vukića biti strogo čuvana
tajna, i da nitko neće doznati, ali prevario sam se.
Torpedo
će 1861. bit izložen na Tehničkom komitetu austrijske mornarice.
„Ne, ne,
ne, gospodine župane, ne možete to učiniti! Dogodit će se ogromna katastrofa!“ govorio
sam, ponavljao, vikao, ali moje riječi nisu dolazile do prisutnih umova gospode
koja su stajala u uredu.
„Njima je
stalo samo do zarade, a što s nevinim bićima, što s ljudskim životima, kako
mogu uništavati tuđe živote i to ne s razlogom, već radi novaca, radi zarade!“
razmišljao sam o posljedicama, bio sam srdit.
Odlučio
sam se vratiti kući. U svoj Zagreb. Drago mi je da sam razgledao Rijeku, ali
mislim da nikada neću moći pobjeći od budućnosti koja će me snaći i krivnje
koju ću držati u sebi znajući da nisam mogao spriječiti predstavljanje torpeda.
Enea Cetina