 |
| Ivana Xie Miškulin, Koblerov trg |
Danas smo mi Riječani u Hrvatskoj najpoznatiji po izrazu Šta da?! Dakle, većina naših sugrađana govori štokavskim. No zasigurno znate kako je Rijeka i dom čakavštine i fijumanskoga dijalekta. U njihovu očuvanju važnu ulogu imaju none, nonići, ali i nastavnici koji ukazuju na ljepotu naše jezične raznolikosti.
Čakavsko narječje
Čakavsko narječje
Čakavsko
narječje učenici poznaju s nastave Hrvatskoga jezika, a njegove smo govornike
potražili u zbornici. Saznali smo da se njime služe nastavnici Ivan Vitas i
Petar Jelača.
Ivan Vitas, nastavnik povijesti
– Moji
nona i nono (baka i djed) iz malog su primorskoga mjesta zvanog Brseč. Od
malena s njima pričam na čakavski i moja obitelj još uvijek njeguje tu
tradiciju. Veselim se svakoj prilici kada mogu pričati dijalektom s ljudima iz
svoje okoline. U zbornici nas ima nekolicina koji tu i tamo koristimo čakavski,
a uvijek mi je drago čuti učenike na hodniku kada povedaju po domaću.
Čakavicu smatram vrijednom kulturnom tradicijom i smatram da ju trebamo više
njegovati.
Petar Jelača, nastavnik fizike
– Jako volim čakavski i materinji mi je jezik. Kroz čakavski najlakše mi je izraziti svoje osjećaje i stavove. Čakavski me podsjeća na moj rodni kraj koji jako volim i na lijepe uspomene iz djetinjstva. U zbornici nekoliko nas koristi čakavski i to mi je drago. Nažalost, malo ga čujem među učenicima na hodniku. S nekim učenicima popričam na čakavskom. Mislim da učenici imaju srama govoriti čakavski jer se s književnim bolje uklope. Počeo sam sve više koristiti čakavski u nastavi, naročito u razredima gdje znam da ima čakavaca, drago mi je kada nešto odgovore na čakavskom.
Fijumanski dijalekt
Fijumanski učenici možda slabije poznaju, pa smo zatražili pomoć studenta talijanskoga jezika i književnosti te radijskoga voditelja Lea Nenadicha. On je ukratko predstavio taj dijalekt.
Leo Nenadich, student talijanskoga jezika i književnosti i voditelj
 |
| Elena Matić, Edit (talijanska knjižara) |
Leo Nenadich, student talijanskoga jezika i književnosti i voditelj
– Fijumanski
je dijalekt (tal. fiumano) talijanskog jezika koji govori autohtono
stanovništvo grada Rijeke, tzv. Fijumani. On u lingvistici pripada tzv.
kolonijalnim venetskim govorima, tj. dijalektima koji su se razvili izvan
talijanske regije Veneto, ali pod utjecajem venetskoga jezika. Specifičnost fijumanskog dijalekta jest okolina u kojoj je nastao i u kojoj se
razvijao, pa je tako tijekom stoljeća ukomponirao razne tzv. kontaminacije, tj.
utjecaje ostalih jezika ovoga područja. Tako u njemu možemo pronaći elemente
hrvatskoga jezika (posebice u novije vrijeme, iako su više prisutni elementi
čakavskog narječja nego standardnog jezika), njemačkog jezika (zbog veza s
Austrijskim Carstvom te kasnije Austro-Ugarskom Monarhijom) i, naravno,
talijanskog standardnog jezika (što je isto, baš kao i s hrvatskim, slučaj
novijih vremena). Nisam točno siguran kada se prvi put spominje uporaba fijumanskog
dijalekta, mislim da neki izvori govore o 10. st., ali ono što je sigurno jest
da se koristio barem od 15. st. kada je dokumentiran govor velike većine
tadašnjeg stanovništva pa sve do dana današnjega. Njega danas ne govori puno
ljudi, radi se pretežito o pripadnicima talijanske manjine, koji čine otprilike
dva do tri posto populacije Rijeke, a neka istraživanja tvrde kako danas fijumanski govori od dva do pet posto stanovništva. Razlog je egzodus Fijumana
iz grada nakon Drugog svjetskog rata, pa je tako taj dijalekt, baš kao i stanovništvo
grada, sveden na manjinski jezik. (Leo Nenadich)
Nakon što smo se upoznali s fijumanskim, tj. naučili o kakvu je dijalektu riječ, pokušali smo saznati kakve osjećaje gaje govornici prema svojem materinskom jeziku. Obratili smo se školskoj knjižničarki Gemmi Frank. Ona nam je odgovorila na fijumanskom, a potom prevela svoje rečenice na hrvatski.
Gemma Frank, školska knjižničarka
– Come se suol dir "tanta acqua ze passà sotto i ponti" ma ancora oggi, forsi anche più de ieri , parlando con la gente che vive a Fiume, me toca spiegar che non son vegnù dall' Italia, son solo una Fiumana, come era la mia mamma che la sapeva precisar a tutti i "novi arivadi" che essa non la xe "Riječanka" ma "Fiumanka" e la spiegava in che cossa stava la diferenza, la contava come era la nostra città una volta, sempre cossì aperta a tutti. Quando ero una putela, sta storia me stufava, a volte me vergognavo e brontolavo: "Ma dai, lassa star, cossa importa"!
Adesso capisso che importa eccome: se lassemo perder, se perderemo anche noi se stessi, perderemo la nostra identità, la nostra storia che non xe scritta in nessun libro de scola. La rimara 'viva finche' noi stessi la continueremo a racontar ai nostri pici,ai nostri fioi o putei de scola.
(Kako se zna reći: puno je vode prošlo pod mostovima, ali i danas, možda čak i više nego jučer, razgovarajući s ljudima koji žive u Rijeci, moram objasniti da nisam došla iz Italije, već sam samo jedna Fijumanka, kao što je bila i moja mama koja je znala svima „novim pridošlicama“ precizirati kako ona nije Riječanka, nego Fijumanka, pa bi počela objašnjavati u čemu je razlika, pričati kakav je bio naš grad nekoć, uvijek tako otvoren prema svima.
Kada sam bila djevojka, ta priča bila mi je dosadna, nekad bih se i sramila, pa bih joj gunđala: „Ma daj, pusti, nije važno da drugi razumiju!“
Sada shvaćam da je i te kako važno: ako puštamo u zabludi druge, gubimo i mi sebe, izgubit ćemo svoj identitet, svoju povijest koja nije zapisana ni u jednoj školskoj knjizi. Ostat će živa dok je mi sami nastavljamo prepričavati našim malima, našoj djeci, učenicima škola.)
Završna puzla
Drago nam je da u Rijeci još uvijek postoji jezična raznolikost te da djelatnici naše škole gaje ljubav prema čakavštini i fijumanskom dijalektu.
Većina nas svakodnevno zaboravlja važnost materinskih jezika. Čakavski i fijumanski završna su puzzla naše jedinstvene riječke kulture. Lijepe i šarolike. Šta ne da da?!
Nakon što smo se upoznali s fijumanskim, tj. naučili o kakvu je dijalektu riječ, pokušali smo saznati kakve osjećaje gaje govornici prema svojem materinskom jeziku. Obratili smo se školskoj knjižničarki Gemmi Frank. Ona nam je odgovorila na fijumanskom, a potom prevela svoje rečenice na hrvatski.
Gemma Frank, školska knjižničarka
– Come se suol dir "tanta acqua ze passà sotto i ponti" ma ancora oggi, forsi anche più de ieri , parlando con la gente che vive a Fiume, me toca spiegar che non son vegnù dall' Italia, son solo una Fiumana, come era la mia mamma che la sapeva precisar a tutti i "novi arivadi" che essa non la xe "Riječanka" ma "Fiumanka" e la spiegava in che cossa stava la diferenza, la contava come era la nostra città una volta, sempre cossì aperta a tutti. Quando ero una putela, sta storia me stufava, a volte me vergognavo e brontolavo: "Ma dai, lassa star, cossa importa"!
Adesso capisso che importa eccome: se lassemo perder, se perderemo anche noi se stessi, perderemo la nostra identità, la nostra storia che non xe scritta in nessun libro de scola. La rimara 'viva finche' noi stessi la continueremo a racontar ai nostri pici,ai nostri fioi o putei de scola.
(Kako se zna reći: puno je vode prošlo pod mostovima, ali i danas, možda čak i više nego jučer, razgovarajući s ljudima koji žive u Rijeci, moram objasniti da nisam došla iz Italije, već sam samo jedna Fijumanka, kao što je bila i moja mama koja je znala svima „novim pridošlicama“ precizirati kako ona nije Riječanka, nego Fijumanka, pa bi počela objašnjavati u čemu je razlika, pričati kakav je bio naš grad nekoć, uvijek tako otvoren prema svima.
Kada sam bila djevojka, ta priča bila mi je dosadna, nekad bih se i sramila, pa bih joj gunđala: „Ma daj, pusti, nije važno da drugi razumiju!“
Sada shvaćam da je i te kako važno: ako puštamo u zabludi druge, gubimo i mi sebe, izgubit ćemo svoj identitet, svoju povijest koja nije zapisana ni u jednoj školskoj knjizi. Ostat će živa dok je mi sami nastavljamo prepričavati našim malima, našoj djeci, učenicima škola.)
Završna puzla
Drago nam je da u Rijeci još uvijek postoji jezična raznolikost te da djelatnici naše škole gaje ljubav prema čakavštini i fijumanskom dijalektu.
Većina nas svakodnevno zaboravlja važnost materinskih jezika. Čakavski i fijumanski završna su puzzla naše jedinstvene riječke kulture. Lijepe i šarolike. Šta ne da da?!
Lucija Kamber