Proza: Dnevnik o Tvornici papira

Eva Šustar, Pogled iz bivše Tvornice papira

Krajem dvadesetoga stoljeća talijanski pisac posjetio je Rijeku u nadi da će pronaći inspiraciju za novo djelo. Sjedio je na klupici s velikom hrpom praznih, tek kupljenih papira i uočio mali detalj na omotnici. Pisalo je da su izrađeni u riječkoj tvornici papira. Taj ga je detalj jako zainteresirao te je odlučio pronaći sve dostupne informacije o sustavu, zgradi i načinu rada.

Kako je bio poznati pisac, dobio je pristup dnevniku nađenom u tvornici. Bila je to riječ o jednom od osam radnika koji su radili ondje početkom 19. stoljeća. Opisivao je sustav  te promjene koje su se dogodile kada su vlast u tvornici preuzeli Englezi. Nakon tri godine rada dobio je povišicu i prebačen je na novo radno mjesto, na Fourdrinierov stroj, a ubrzo su dobili i parni stroj.

Radnik je opisivao kako je za vrijeme svojega boravka i života u tvornici  gledao napredak i rast cijele države: od mlina i manufaktura do velikih tvornica i industrije. Iako je bio zadovoljan mogućnostima koje mu njegov posao nudi, često je opisivao muku i umor svakidašnjeg dana. Od zore do sumraka bio bi na poslu i nije smio ići kući dok sve nije bilo obavljeno. Često ne bi imao dovoljno vremena za svoju obitelj, ali ono što ga je najviše motiviralo, bila je njihova dobrobit. Do kraja njegova radnog vijeka u proizvodnji je bilo oko tisuću radnika, a prije nego što je otišao u mirovinu, osnovan je mirovinski fond.

Međutim, posao nije bilo jedino što je ovaj radnik volio i o čemu je pisao. U dnevniku često spominje svoju zaljubljenost i fascinaciju zgradom tvornice, modernu građevinu toga doba od armiranog betona, s krovnom lanternom i kamenim dekoracijama.

Nakon dugog boravka u Rijeci pisac se vratio u Italiju te ubrzo nakon povratka pročitao kako je Tvornica papira propala. Nezadovoljan tim podatkom, odlučio je napisati pripovijetku o radniku i tiskati  njegov dnevnik u nadi da se priča poznate riječke tvornice papira nikada ne zaboravi.

Tara Šustar, 1.5

Komentari