Proza: Kako diše grad na Rječini (Pogled s Trsata)

Ana Šubat, Pogled s Trsata

Subotnje predvečerje u gradu kulture mnogi bi zamislili kao redove ispred kazališta ili prenapučene hodnike muzeja koji kriju tajne povijesti grada, no Rijeku ne obilježava samo povijest i kultura. Popnete li se neprebrojivim stubama do Trsata, ne biste opazili samo to; pred vama bi se pružio pogled na grad obasjan tisućama uličnih svjetala čije su ulice ispunjene srećom, očajem, radoznalošću, ljutnjom i tisućama ostalih emocija i misli koje vam padnu na pamet.

Nije kultura ta što čini grad; već ljudi koji su generacijama gradili, i još uvijek grade, sve što vidite pred sobom. To su oni koji sjede u automobilima čekajući da se raščisti gužva, i da se upali zeleno svjetlo na semaforima što stoje na početcima ulica koje su vam servirane pred oči da ih uz sve ostalo opazite. Tko zna, možda ste previše zaokupljeni gledanjem onog jednog uličnog fenjera čija žarulja žmirka i traži nekoga da je zamijeni, ili vam je pogled odlutao u mračan dio kanjona rijeke Rječine gdje se nalazi stara Tvornica papira. Nastavi li vaš pogled svoj put u smjeru toka Rječine, opazit ćete i more u kojem sjaji odraz svjetala i reklama što stoje visoko na zgradama. Riječki je lukobran teško zanemariti, lako ćete i u mraku prepoznati gdje se nalazi. Njegovu će vam lokaciju odati dvije dizalice što svijetle u raznim bojama, tko zna koja će ih boja krasiti dok ih vi budete promatrali. Iza lukobrana stoji nezaboravan pogled na čitav Kvarner te Učku kao pozadinu koja se u pogled uklapa kao da su najpoznatiji svjetski slikari dogovorili njezin oblik, položaj i nijansu zelene boje koju će u predvečerje planina obući. Osim Učke, među krovovima građevina u samom centru grada, zeleni se i krov Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u kojem mladi, kao i oni stariji, mogu uživati u mnogobrojnim baletnim izvedbama, operama, koncertima i ostalim točkama.

Uz to što se sa stare frankopanske utvrde možete diviti pogledu, možete saznati i kako grad živi. U nekoj uskoj ulici ili malom parku na klupici s izrezbarenim srcem i inicijalima, skriveni od svih pogleda, nalaze se mladi parovi, neki se vole, neki se rastaju, a neki ni ne znaju da ih čeka zajednička budućnost. Osim tajnih sastanaka mladih parova, na osvijetljenim trgovima, nalaze se grupe mladih koji su došli zabaviti se, opustiti nakon teškog dana, ili su samo u prolazu jer žure na autobus svojim domovima. Neki će izaći tek kasnije, da ih se ne primijeti dok sprejevima, po zidovima starih zgrada, pišu kritike vezane za politiku jer tako javno izražavaju svoje nezadovoljstvo trenutnim režimom, ili pak pišu anonimne ljubavne poruke posvećene nekome tko im znači. Neki ni ne izlaze van, jedino kad žure na posao, u školu ili trče kući napokon se odmoriti nakon napornog dana. Takve obično ne primijetite, ali možete zapaziti svjetlo s njihova prozora na sedmom katu nebodera. Neki svoja svjetla ne gase do kasno u noć, no teško ćete otkriti što rade i muči li ih štogod.

Neke spomenute detalje možda ne biste ni primijetili da nisu navedeni, neki vam čak nisu jasni, ali ih nikad ni nećete razumjeti ako i sami ne odlučite učiniti nešto da ovaj grad obilježi dio vašeg života, da ga upoznate i da naučite u kojem ritmu bije njegovo srce i kako on diše.

Marija Šverko