 |
| Roberta Ružić, HNK Ivana pl. Zajca |
„Rijeka: Europska prijestolnica kulture 2020.“, pročitao
je Archie naslov novinskog članka na koji je sasvim slučajno naletio. Sam
naslov odmah je privukao pažnju mladog Engleza koji je živio u Parizu gdje je
studirao medicinu. Nije pročitao članak, već je sam odlučio istražiti o Rijeci.
Proveo je cijelo poslijepodne čitajući njezinu povijest i na kraju odlučio –
što prije mora posjetiti Grad Koji Teče. Rezervirao je zrakoplovnu kartu za sljedeće jutro i proveo noć pakirajući se za putovanje.
Dok se sunce izdizalo nad Parizom, Archie je već bio u
zrakoplovu za Rijeku. Sletio je u Zračnu luku Rijeka, koja se nalazi na otoku
Krku, a do same Rijeke došao je busom i izašao na Žabici, riječkom autobusnom
kolodvoru. Odmah na dolasku ugledao je veličanstvenu kapucinsku crkvu
i palaču Ploech te ostao bez daha. Nije htio gubiti vrijeme, pa je krenuo prema
hotelu Bonavia gdje je proveo sljedećih tjedan dana. Dok je hodao Korzom,
glavnom riječkom ulicom, središtem svih zbivanja, Archie je mislio kako se
ističe u svom crnom kaputu, no kad je pogledao ljude oko sebe, shvatio je da je
svatko od njih različit, da svatko od njih ima neki svoj stil koji „fura“.
Pogled mu je zastao na zgradi Filodrammatice, koja se svojom raskošnošću ističe
pred ostalim zgradama na Korzu.
Napokon je došao u hotelsku sobu i skinuo onaj teški crni
kaput sa sebe. Razlog zbog kojeg ga je nosio bio je taj jer je pročitao da je
Rijeka kišovitija čak i od Londona i da u zimskim mjesecima zna biti vrlo
hladno, no dan je bio topao i vedar i to ga je iznenadilo. Sjeo je na rub
kreveta i odlučio potražiti na Googleu gdje će nešto pojesti. Našao je japanski
restoran Taiyo u blizini kazališta, a kako je Archie bio veliki ljubitelj sušija,
uputio se odmah prema tamo. Prošao je pored Gradskog tornja, zgrade glavne
pošte i palače Modello, koja mu se jako svidjela. Zanimljivo mu je bilo to da
su njezini arhitekti Fellner i Helmer, koji su zaslužni i za zgradu Hrvatskoga
narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca.
Nakon
dobrog sušija uputio se prema riječkom kazalištu kako bi tamo pogledao Orašara.
Orašar je imao posebno mjesto u njegovu srcu jer ga je prvi put pogledao u
Londonu sa svojom obitelji kad je imao samo pet godina. Krenuo je hodati do
kazališta, a onda je ugledao Tursku kuću koja se ističe pročeljem
crveno-žutih horizontalnih pruga, a na
pročelju se nalaze prikazi ljudskih figura. Archie je mislio da je to
neobično za orijentalnu kulturu. Nastavio je hodati diveći se paviljonima
tržnice, a zatim ju je ugledao.
Najveličanstveniju
građevinu u Rijeci – zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta. Ostao je bez daha.
Stao je i divio se tom remek-djelu arhitekture svoga doba, koje su osmislili
Fellner i Helmer. Divio se kipovima na pročeljima zgrade koje je izradio
austrijski kipar Völkel. Prošlo je sigurno deset minuta, a Archie je još stajao
ispred kazališta. Shvatio je da vjerojatno izgleda čudno ostalim ljudima pa
ušao unutra. Kad je zakoračio u dvoranu, ponovno je ostao zadivljen, sada
stropnim slikama koje je naslikao Franz Matsch zajedno s poznatom braćom Gustavom i Ernestom Klimtom.
Smjestio se u ložu i sjetio zanimljivosti koje je pročitao o kazalištu. Električna
rasvjeta, prvi put u gradu, zasjala je upravo na premijeri prve predstave –
Aide. Pročitao je i da je svojom kvalitetom izvedbi riječki HNK uspio postaviti
visoke kazališne i umjetničke kriterije i izboriti se za zasluženo mjesto
jednog od kvalitetom vodećih kazališta u Hrvatskoj. Balet je započeo, a u
Englezu je budio osjećaj nostalgije. Falio mu je London i njegova obitelj, a u
Parizu se nije osjećao ispunjeno kao što se osjećao sad u Rijeci. Pokušao je ne
razmišljati o tome i uživati u kazalištu i baletu. Orašar je završio, a Archie
je posljednji izašao iz dvorane i tužno bacio pogled na kazalište misleći da se
neće tako brzo vratiti.
Ostatak
svog putovanja Archie je proveo lutajući riječkim ulicama. Zadnji dan bio je na
plaži na Kantridi i gledao kako sunce zalazi iza Učke i za sobom ostavlja
predivne boje. Bio je to najljepši zalazak kojem je ikad svjedočio. „Ne želim se vratiti u Pariz, želim ostati
ovdje", razmišljao je, ali znao je da se mora vratiti kući.
 |
| Roberta Ružić, Zalazak |
Prošlo
je nekoliko godina otkad je Archie prvi put posjetio Rijeku. Svaki dan nakon
povratka razmišljao je o gradu na Rječini i svakim danom mu je sve više
nedostajao, stoga je na ljeto te iste godine odlučio da će se preseliti u
Rijeku. Njegova obitelj nije to odobravala, smatrali su da je Pariz bolji grad
za njega i njegovu budućnost, no Archie ih nije poslušao. Preselio se na
Kantridu kako bi svaki dan mogao uživati u onim predivnim zalascima, završio je
studij medicine i posve usvojio hrvatski jezik. Napokon se osjećao sretno i
ispunjeno, a za sve je krivo bilo kazalište.
Roberta
Ružić