Narančasta epruveta

Goran Krapić (fotografija), 51000 Balthazargrad – detalj s riječke izložbe
(MMSU, Rijeka, od 24. listopada 2020. do 23. siječnja 2021.)

Literarni rad Marka Drozdeka  „Narančasta epruveta“ prošle je školske godine (2019./2020.) predložen za državnu razinu LiDraNa.

Već se dulje vrijeme ništa zanimljivo u gradu nije dogodilo. Žurba, jurnjava; kašnjenje. Svatko u svojem poslu. Tmurna monotonija.

Sve je bilo tako do jednog dana kada je, točno u podne, na Korzo zagazila zelena… čizma?! To nije bila bilo kakva, uobičajena, monotona čizma. Ta je zelena čizma bila komplet sa zelenim hlačama. Neki novi odjevni predmet koji je u isto vrijeme bio i čizme i hlače. Taj novi odjevni predmet iznad sebe imao je crnu jaknu. Iz jakne je izlazio vrat, a na vratu se nalazila glava – čudna glava. Dio joj je bio pokriven ravno podšišanom, dugom i kovrčavom bijelom bradicom. Imala je dva oka koja su se plavila iz malih naočala. Kosa?! Nije je bilo. Ustvari, tek na stranama nekakvi majušni čuperci. Više su sličili na bradu nego na kosu. S nosom gotovo nemoguće veličine nova se osoba pojavila na riječkom Korzu.

Počela je koračati. Zapravo, on je počeo koračati. Malenim, brzim koracima sa srećom i uzbuđenjem kretao se kroz grad. Sve je ljude koji su prolazili pored njega pozdravljao podizanjem svog crnog šešira sa zelenom prugom u sredini, ali nitko mu nije odzdravljao. Izgledalo je kao da ne zna kamo ide. Nekoliko je puta prošao cijeli centar grada i tada sjeo za šank jednog kafića. Bio je niska rasta i noge mu nisu dodirivale pod, ali držao se uspravno i ponosno. Sada je imao drukčiji izraz lica. Umjesto srdačnog osmijeha na njemu su se vidjeli briga i zabrinutost. Neko je vrijeme gledao u zamišljenu točku s rukom na bradi i tada spazio konobara. Naručio je čašu vode i pritom ga upitao: „Mladiću, što se ovdje zbilo kada su, bez obzira na moju ljubaznost, ljudi onako bezvoljni i prazni? Reći ću Vam, ja dolazim iz gotovo ista grada i, vjerujte mi, svi su veseli, što i grad čini veselim. Ovdje sam došao u nadi slična iskustva, ali ništa. Biste li mi rekli, molim Vas, mladiću, zašto?“

Mladi ga je konobar gledao u najvećem čudu. Bilo je to prvi put u dugo vremena da ga je netko pitao nešto osim računa. Predao mu je čašu vode i, još uvijek šokiran, promrmljao: „Ništa se ne događa…“

Čovjeku se odmah vratio osmijeh na lice. „To je to!“ uzviknuo je i popio vodu, zahvalio konobaru i gotovo odletio natrag na ulicu. Sada je hodao još brže, još sretnije i još uzbuđenije. „Vratit ću se sutra, ali najprije moram kući po par stvari!“

Sutra je započelo. Svi su već bili zaboravili na nekog jučerašnjeg čudaka. No, upravo se taj čudak, koji je zapravo, a to nitko nije znao, bio genijalac, pojavio na rubu Korza točno u podne. Ovaj je put iza sebe imao kolica prekrivena ceradom. Brzim je korakom ta kolica dovukao do centra Korza i otkrio ih. U njima je, na prvi pogled, bilo svačega. Najprije je izvadio stepenice i složio ih. Izvadio je  i postavio dva velika zvučnika i uzeo mikrofon u ruke. Popeo se na svoje stepenice i, sada iznad svih, započeo: „Poštovani prijatelji, ja vas ne znam, niti vi znate mene…“, rekao je.

Zvučnici su bili iznenađujuće jaki, toliko jaki da ga je cijeli gradski centar čuo, „… ali to ne znači da vam neću pomoći. Vama svima nedostaje malo uzbuđenja i nečeg novog. Zato sam ja, Baltazar, odlučio za vas izmisliti – zabavu!“ Sada je imao pažnju cijelog grada.

Samoprozvani je Baltazar iz džepa izvadio epruvetu s narančastom tekućinom. U tom trenutku iz zvučnika je izašla svima poznata melodija – pjesma Profesora Baltazara.

Odčepio je epruvetu i narančastu tekućinu kapnuo na svoje stepenice. Počeo se stvarati gusti i bijeli dim koji je Baltazara u potpunosti prekrio i nešto je iz njega odletjelo u zrak. Pjesma se sada još i pojačala, kada je nešto eksplodiralo u zraku. Bio je to vatromet. U svim bojama i oblicima na sunčanom nebu savršeno se vidio predivan vatromet iz kojeg su na grad počele padati šarene latice svega cvijeća. Vatromet je završio, latice su prestale padati, pjesma je završila i sa stepenica je nestao dim, ali nikoga na njima nije bilo.

Taj neobičan čovjek više nikad nije bio viđen u gradu, ali iz njega nikad nije izašao. Svi su razgovarali o njemu, postavljali mnoga pitanja i izmišljali odgovore. Nije moguće da se pravi Profesor Baltazar pojavio u svom gradu, zar ne? To se, uz mnogo toga, još uvijek ne zna. Ali barem se jedna stvar zna sa sigurnošću – što je taj Baltazar napravio, oživjelo je mrtav grad i ponovno zbližilo ljude u njemu.

 

Marko Drozdek